I have no memory of this place

Možda to tako treba biti; u početku mladić u zanosu dohvaća pero (ili u mom slučaju tipkovnicu), našara nekoliko rečenica i padne u tešku depresiju. Shvati da jednostavno nema dovoljno iskustva (nazovimo, razrađenu tehniku, pojam o stilu i pravopisu) i baca se na samosažalijevanje i pravdanje svog nerada na blogu. Krivi svijet i iluminate. Radove na vodovodu na Brajdi dvije autobusne stanice daleko što buče.

Glupan.

Rastresenost. Obamrlost svijesti. Zidovi realnosti postaju nejasni i lik pada u duboku jamu iz koje postoji izlaz no on ga ne vidi, ili ne želi ili misli da je ispod njega ljestvama se izbaviti iz jame. On čeka lift, anđele da ga podignu uz zvuk truba.

Glupan.

I još uvijek bi pisao a ne zna o čemu, kamoli kako jer kao i 90% čovječanstva smatrao je da je pisanje pičkin dim, podnevni wank, i da se može uhvatiti u koštac s praznim papirom bez nekakve ideje o teoriji književnosti, osnovama stila.

Glupan.

Baš zbog toga ja ne poznajem ovo mjesto, ovaj blog. Znam točno što želim napisati. Kad dođem do toga što želim napisati, znam i kako, i, najvažnije, to na kraju liči na nešto. Ma što liči na nešto? Svaka je riječ i misao bolja od prethodne.

Ali postoje važnije stvari od pisanja. Svađati se s nekim, mrziti nekoga, kao i družiti se s osobama koje su mi bliske. Bez njih bih bio pao u komu kao prije godinu dana. Zatvoren pisao lošu prozu i poeziju. Utapao se u vlastitoj zlovolji.

Fuck that.

Samo sam htio reći, all is well.

Najduže stvari na svijetu...

...is my schlong.

Da, upravo sam pokrenuo novi post samo za ovu šalu koja nije ni toliko originalna ni zrela da bi polovicu mojih čitatelja nasmijala (znači 0, jer 0/2=0) a nisam ni siguran da je i onaj drugi zreo. I ovo je doista loš naslov ako primjetite da nosi naziv formiran kao većina postova na Facebooku koji vode na druge stranice tipa: "Ovo je najstrašnije biće na planeti", "Istražili smo najdublji anus u zemlji" ili "10 (dobrih) proročanstava koja se nisu ispunila".

I onda ispadne da su to politički članci... Nije smiješno to što najstrašnije biće na planeti može biti članak o odbojnoj slici i prilici Vesne Pusić (cockblocking ugly bitch... Can't they show KGK so I get a hard on instead - that Grobničanke tho) ili najdublji anus jest premijer Milanović (uvreda institucije premijera hur dur) a 10 dobrih proročanstva obećanja i prognoze ministara i stručnjaka za slijedeću godinu (turizam je svijetla točka, mada i to možemo zahvaliti Igri Prijestolja i stranim promoterima) već zato što gdje god pogledate guraju vam politiku niz grlo kao da nije dovoljno što vas politika sama na drugom kraju probavnog sustava svakodnevno i to jako.

Na kraju takve stranice vode na domenu dnevnik.hr ili 24sata.hr pa se zapitate koji vrag izvještavaju naši novinari. Kao da zaprepaštujuća količina oglasa kojom vas napadnu kada pristupite njihovoj stranici ne pokazuje da samo koriste našu lakovjernost i povjerenje koje imamo u njih da povećaju broj posjeta svojoj stranici.

Iskreno, to mi se tako gadi, takva glupost; ako sam na njihvoj stranici i imam očigledno pristup internetu i nisam promjenio ISP-a već pola desetljeća pa nemoj mi onda prikazivat oglas od deset sekundi za povoljniji internet kad već imam najpovoljniji internet... Gluplji je onaj koji im se vraća, koji uopće klika na takve linkove (bez uvrede... osim ako vas ne volim, onda se slobodno uvrijedite).

Ali inače, naslovi su precjenjeni. Kada se radi o filmovima i video igrama dobar trailer je puno važniji (pogledajte Call of Duty - ne kao primjer dobre igre već nečega što je potpuno izgubilo smisao tijekom godina u odnosu na naslov; sada bi Call of Your Mom 360 No Scope Swag puno bolje pristajao) ili recenzija ili tagline kod knjige.

Jedna od najdužih stvari na svijetu je i vrijeme proteklo od posljednjeg posta na blogu. Zaboravio sam koliko ovo volim. Sada; može biti da pišem iz dosade jer je kraj semestra i nema se mnogo toga raditi nego čekati završne. A onda, pogledam neobjavljenje postove koje sam pisao tu i tamo i postane mi jasno da nije iz dosade nego je razlog potpuno drugi. Kroza velike periode vremena do nekih ljudi dođe do promjena, posebno nakon jednog burnog perioda kada su probali nove stvari i susretali se sa novim ljudima i situacijama. Svi normalni ljudi te promjene podijele sa svojim bližnjima, pohvale se, požale, razgovaraju, ali ja nisam takav, ja to moram napisati.

Ali stvar je u tome što ovo ne pišem ni iz tuge, radosti, žalosti ni iz potrebe. Nema razloga, i u tome je ljepota. Ovome ću se uvijek vračati, ostale stvari će dolaziti i prolaziti i njih ću zaboravljati ali stvari koje sam zapisao će tu postajati vječno. Nešto budem radio iz sebičnosti, nešto iz žalost, očaja, ali pisati ću uvijek zato jer je to ono što jesam; kada moj brat kaže da ne radi ništa, znači da igra video igre, moja sestra kaže da ne radi ništa kada je pred ogledalom i pravi selfieja a kada mene pitate šta radim a ja kažem ništa, ili da se dosađujem, ili da sam u stanju pripravnosti, to skoro uvijek znači da pišem (osim kada sam na kompu, tada derem kodaru, bejbi!).

Izvrsno je što svako ima nešto što radi kada 'ne radi ništa'. Tužna je pomisao na čovjeka kojemu je stvarno dosadno, koji nije našao neki hobi uz koji se osjeća potpuno. Ljudi provedu sate igrajući League of Legends bez da o tome imaju pojma, i to je u redu, samo onda morate biti sigurni da bolje od toga ne ide, inače bacate vrijeme.

Kada sam igrao LoL potrošio bih čitav dan samo na to i sa vremena na vrijeme bih se osjeća užasno. Sada na ovakav jedan post potrošim sat-dva uvijek na kraju posta, mali Samuel L. Jackson u meni vrišti 'Hell, yeah, motherfucker!'.

'It's not a lake...

...it's an ocean.' je zadnje što kaže Alan Wake u istoimenoj video igrici. I kvragu, u pravu je.

Gledajući kontekst igrice, radi se u izjavi, o nekom važnom spoznanju, naime, Alan ostane zarobljen u kolibi na otočiću na nekom jezeru koji je obavijen nekom mračnom silom. Ostao je zarobljen jer je zamjenio mjesto sa svojom ženom, koja je do tada bila zarobljena u toj kolibi, na otočiću. On je to tako napisao; mračna sila (u igri, dark pressence) privlači pisce pričama o ukletom jezeru, nestancima i misterijima, a onda ih i sama uhvati u zamku i igra se njihovim umom. On je napisao da tako treba biti, i mračna sila je to tako prihvatila.

Odlutao sam, ali trpite (tko vi?) sa mnom.

Ta spoznaja je oslobađajuća za Alana. U očima mu se vidjela strašna fasciniranost. Najvjerojatnije zato jer je on pisac, a mračna sila prati njegove rukopise, dok god je dobro i zlo u ravnoteži. U kratko, sigurno shvaća da kao pisac ima pregršt mogućnosti kako manipulirati mračnom silom.

Vidite sada kako je ova misao zašla u moj blog, budući da ja pišem? Igru sam pak davno igrao. Ne vučem ideja iz nje, iako ima genijalnu mješavinu interaktivnog filma i naracije, trilera i horora, misterija. Kakogod, jezero i ocean... Postoji velika mogućnost da sam u krivu što se tiče moje pretpostavke, jer nastavak nisam igrao (vjerojatno i neću, za mene je prvi Alan Wake i jedini, ne osjećam da treba nastavak) ali, kao i sve ostalo čime sam fasciniran, držim tu misao podalje od površine.

O tome se radi, zar ne? Držati nešto ispod površine? O tome se radi, zapravo u ovom mom postu. Nisam ni išao tim putem, ali sam stigao. Sve što je trebalo napraviti je - pisati? Tri ulomka i stigao sam. Pretraživao sam po površini oceana, a zaronio sam u ocean mogućnosti. Rekao bih da sam razmišljao van kutije, ali bilo bi razočaravajuće tu jednostavnu frazu upotrijebiti. Dotakao sam se biti, i rafinirao je pišući o njoj.

Najgora stvar što sada mogu učiniti je izroniti na površinu. Najgora za mene, da budem iskren, jer za druge, sve ono što držim ispod površine se ne bi svidjelo mnogima oko mene. Tim bolje. Ne bih postao kancerogen, ali mnogo ljudi do kojih mi je stalo bi mi okrenulo leđa. I to ne zato jer bih ispao umišljen, pretenciozan već potpuno suprotno. Stalno pokušavam održati koliko-toliko neki kontakt sa drugima, samo kako ne bih postao kompletni društveni... nešto, nesposobnjaković.

Nemam pojma. Ja se sebi takav ne sviđam, pa mislim da ne bi ni drugi baš bili oduševljeni mojom naravi. Opet, koliko se mogu razlikovati od drugih. U tom slučaju, oni koji bi me razumjeli, ne bi se ponašali kao i ja, a oni koji ne, ponašali bi se onako kao i ja. Jednima bih bio neprestano na ciljniku a drugi me izbjegavali. U najgorem slučaju, svi bi me izbjegavali.

A i faks je bio pogrješka. To je pravi ocean. Kad smo već kod toga, trebao sam na pomorski da se uokruži ta cjelina (ocean i pomorski fakultet), ali ionako samo pretenciozne pizde drže do perfekcije (gdje je nestalo vrijeme kada si mogao reći štogod ti je bilo na umu, bez straha da ćeš nekog uvrijediti - kao da je važno - vjerojatno kada smo krenuli svi u vrtiće, pa se to nastavilo do dana današnjeg).

I onda netko kaže da previše psujem. To je jedan aspekt mog pravog lica koji (ne)rado pokazujem. U zadnje vrijeme jebeno je dobro psovati, pa mislim da je dobro za mene? Vjerojatno kada bih imao djevojku i kojoj bi smetalo, ne bih psovao, ali i tada, koliku bi to vrijednost imalo na kraju, ako bi jednom moje ponašanje dovelo našu vezu u pitanje?

Sada sam se već počeo gaditi sam sebi. Preduboko sam zašao u vode svog bića. Voda je dobra, vratimo se na vodu i oceane.

Pri tome voda nije metafora za znanje. Riba bi bila znanje, koje je malo. Izrabljivača na luksuznim brodovima malo, utopljenika previše, kojima su još i sidra privezana za noge.

A na dnu nije najgore, ne počneš se utapati kada dotakneš dno. Tada počinje borba sa vremenom, raznim alatima prethodnih utopljenika nastojiš skinuti lanac koji ti je zavezan oko noge, urezan u nogu i onda pribijen kroz pluća. I ako imaš sreće, iskustva, skinuti ćeš taj lanac i isplivati na površinu, kada će ti oni sa luksuznih brodova bacati nove utege i terete, dok od tebe ne ostane ništa.

I svi se odlučuju za taj ocean, jer jednom dnevno na obzoru vide prelijepi zalazak sunca. Nedodirljiv, i nestvaran, ali bajan. Kapetani raznih brodova im obećavaju prijevoz, a naivni ljudi stupaju u vodu.

Da ne ispadne kako je ovo bila samo boksačka vreća za moje frustracije pred kraj akademske godine, moram updejtati svoj blog novom informacijom o 'knjizi'.

Šta reći?

Nedavno sam čitao jedan fantastičan tekst o promjenama, koji me natjerao da se zamislim. A kada neki pisac takvo što postigne svojim tekstom, onda može biti siguran da je to ono pravo, jednostavno rečeno. Pogodio je bit.

Kada sam se zamislio, i razmišljao o promjenama, shvatio sam da jednom kada nastupe, ne bi se trebalo vraćati na staro. To ne znači da staro ruho treba odbaciti, ono je još uvijek vrijedno. Umjetnik kao kakav krojač će iskoristiti ono staro, ili spremiti za slijedeću sezonu.

Da ne duljim previše, da mi misao već po sto i prvi put ne sklizne sa uma dok pišem ovaj post, složiti ću se sa sobom da većinu svojih radova ostavljam sa strane i fokusiram se na nešto novo, nešto drugačije. O tome neće biti puno riječi. To je ono ispod površine oceana, a ja tek sam zakoračio u plićak (a plivao nisam dugo). Ovo što sam do sada pisao (a ni ovo na čemu sada radim nije bogzna što), svemu tome nedostaje bit.

Nisam ni sam siguran

Ovo je bilo jedno zanimljivo putovanje. Nisam ni sam siguran sviđa li mi se što se odvija u novom poglavlju Veleza (biti će izmjena, ne sumnjam) jer mi je nekako novo, do sada nisam takvo što pisao. Ali - glavom kroza zid.

Što sam htio ovim poglavljem? Nisam ni sam siguran... Kada ovako gledam, nije mi jasno, ali kada bih se ponovno vratio u tekst, sigurno bih nasao par rečenica ili misli koje su me vodile cijelo vrijeme.

Volim kada u priči ima zanimljive pozadine, a ovo će biti baš to za jednu od fabula, zbog karakterizacije lika. U druge dvije fabule, pozadine likova će se rasplesti korza slijedeća poglavlja jer njih želim ipak učiniti malo mističnijima, a uz onu žensku se i vežu misteriji koji će biti obrađeni kasnije.

Moram reći da sam odahnuo završetkom ovog poglavlja, jer uvijek mi je u svakoj varijanti priče, treće poglavlje bilo najproblematičnije, i onda i ona naredna, ali eto, čvrsto vjerujem da neću ići na staro i brisati sve pa ponovno pisati.

Oh, wow, baš me je strah.

Što čini horor priču strašnom? Čudovišta? Mnogo krvi i iznutrica? Igra Prijestolja svoje fanove često ostavlja prestravljenima, ali rijetko je kad to zbog loše hidratizirane kože Bijelog Hodača (koji su čudovišta neke vrste) ili kada se sve vrti oko Psa koji voli prolijevati utrobe ljudima.

Ne, to nije strašno. Strašno je to što je najveći negativac ubijen. Strašno je to što jedan od glavnih likova u priči ima jednake šanse da bude rasporen kao i svaki drugi lik (sada to sve ovisi o tome što je pisac zamislio, ali znate na što ciljam). I tenzija pred kulminaciju je važna, ali ne tipa Harry Potter, gdje naš lončar uspjeva umaći opasnosti kroz sedam filmova i onda bi se trebali brinuti za njegovu sigurnost u osmom, ma nemoj molim te...

Ali tu se radi o televizijskoj seriji, zar ne? Nepredvidljivi događaji, ali i u serijalu knjiga je isto tako. Kako se onda linijama teksta generira strah i napetost? Čitao sam Metro, ali nikada me nije bilo strah da će se nešto dogoditi glavnom liku, ni da će nešto najednom iskočiti pred njega (jer to ne bi imalo baš nikakav utjecaj na čitatelja zbog manjka grafike).

Važno je da likovi nisu uplašene lutke kojima je uloga samo da se nalaze nadohvat čudovišta zbog tenzije. Važno je da su oni srce priče, da njihovi strahovi budu i naši strahovi. U priči koja je pričana iz prvog lica, to se može činiti banalno, jer znamo da glavni lik neće nastradati (G.R.R.M. trlja ruke), ali to ne znači da njih nije strah.

Jedna od mojih najdražih knjiga pisanih iz prvog lica je Igre Gladi. Kakva napetost! Ulazimo u glavu djevojčice koja je uvučena u krvoločnu borbu za preživljavanje. To je važno: 'ulazimo u glavu'. Napetost se generira mislima likova; "Što ako ovo, ili ono? Ako ne bude tako ja ću se ovo ili ono." I onda se to stvarno dogodi ili se dogodi nešto još gore. Ili se nešto ne dogodi uopće pa na kraju bude najgore moguće izdanje lošega.

Ako se ruka trese od straha, to treba čitatelj znati, jer ta ruka mora povući konce (Ned Stark u Igri Prijestolja je kraljeva ruka a u Igri Gladi, omiljeno oruđe junakinje je luk i strijela). Ako lik ne želi da mu se ruka trese od straha, što pokušava učiniti? Je li to samo misao, ili ju stvarno želi odrezati da mu se ne trese? Je li ju želi odrezati jer je inficirana? To treba pokazati, ne reći. Kako?

Upravo to sam pokušao u prva dva poglavlja Veleza, i sviđa mi se kako je ispalo. Nije grandiozno ali ali vježbam, i baš bi zato htjeo kakvu kritiku.

Ne idu mi naslovi

Da, smijte se wannabe piscu koji ne može smisliti naslov. Mogao bih pisati do u jutro o (ne)važnosti naslova jer, priznajmo si, Harry Potter i Prilog Zamjenica Imenica je mogao smisliti prosječni dvanaesto-godišnji dječak koji, ako je kao i njegovi vršnjaci, voli zmajeve, čarobnjake, zlikovce i barbike (ne osuđujte, ja sam morao make-do dok nisam dobio pravog Action Mana).

Do kraja posta mi nešto i padne na pamet za naslov.

Post je ovdje, pa i update o priči. Update, jer nije novo poglavlje (iako imam dvadesetak stranica skica za slijedeća dva) već samo prepravljena prva dva. Koristio sam tehniku, koja mi se zasada sviđa, a to je pisanje iz određenog gledišta sa ograničenim pogledom na svijet. To... nema posebni naziv, ali što je dobro je omogućuje mi da povremeno gledam sa stajališta likova, na okolinu, i njihovi postupci su opravdani i nepredvidljivi, s obzirom na njihovu unutarnju motivaciju.

Prvo poglavlje nije ono staro, već samo novo ubacio da počne zanimljivije, a također zato jer je to jedno od škakljivijih točki gledišta. Htio samo uvesti čitatelja u priču i ostaviti ga sitim sa onim što je napisano, ali opet željnim još toga. U drugom se već prelazi na novu tehniku koju sam oblikovao po uzoru na Georgea Martina i Glukhovskog. Izvrsna unutarnja preispitvanja od autora Metroa i izvrsna ograničena svoprisutnost od autora Igre Prijestolja. I naravno tu je Susan Collins i njezina Katniss koja je hrabra ali i tvrdoglava, pa ni ja neću igrati na hrabrost i heroizam.

Eksperimentiram, eksperimentalna je faza ali reakcija mi se već sviđa - nema otrovnih plinova.

Sada kada sam spomenuo ove naslove, naslov posta može i ostati. Štoviše, jer naslov ne određuje priču, kao što ni ime ne određuje čovjeka. naslov bi trebao biti prvo što podne na pamet autoru kada se zamisli nad gotovim djelom. Iznimka ima, jer inače bi se fantastična 'Pjesma o ledu i vatri' zvala 'Kurve, janjetina i Varys'.

Ne odustajem. Ako i utihnem, to je zatišje pred oluju.

Promjene su u redu....

... osim kada profesor promijeni ispit u cijelosti.

Blog i stranicu sam ostavio zapuštenima zbog drugih razloga. Čak i kada imam slobodnog vremena, zaokupljen sam kakvim umjetnim mislima samo da imam osjećaj da radim na obvezama koje me očekuju. I više nego je potrebno sam zaokupljen, sa tom sporednom stvari u čitavom svijetu i životu, faksom, tako da kada je faks totalno sporedna tema u razgovoru, ja ću uvijek naći načina za digresiju od glavne teme i početi pričati o faksu.

Opet sam to učinio, zar ne?

Mogao bih sada opet pričati o zavjerama kako je edukacija samo plan da se nas zaokupi drugim stvarima kako ne bi imali vremena za ono što nas u biti zanima i intrigira. Mogao bih i pozivati na pobunu ali najbolja je pobuna uspjeti u onome što vas najviše ispunjava unatoč svemu. Prevariti društvo, otkrivajući svoj neviđeni talent, koji se razvijao iza njihovih leđa, i učiniti ih sve ljubomornima, sa svim njihovim diplomama i visokim mišljenjem o sebi. Osobna pobuna i osobno zadovoljstvo.

Stoga ja unatoč zgodama i nezgodama šegrta Naiskapića ustrajem u pisanju, iako bih volio da je to češće i slučaj. Svejedno, treba biti umjeren u svemu, i ne pisati stalno, da bunar ne presuši, već ostaviti dovoljno da se zaokupim mislima dok nova kiša ideja ne naleti i obori me sa nogu i ostavi iznemoglog nad stranicama i stranicama misli i priča pretočenih u riječi, rečenice, odlomke...

Naučen sam na promjene gledati kao na nešto loše, ali izgleda da sa vremena na vrijeme nije loše razbiti blagu i mirnu monotoniju, padom ispita (evo ga opet!). U biti, u zadnje vrijeme sam i nedosljedan (što se naravno ne vidi) i nakon dobro odrađenog posla, dopustim si dane i dane prokrastinacije, do termina ispita koji neočekivano padnem. I za to dragocjeno vrijeme sam mogao pisati, a nisam, već sam spavao, sa jednim okom otvorenim, očekujući iza svakog ugla da mi obveze ulete u facu i počnu pljuvati: 'Nemožeš to! Radi što se očekuje od tebe! Završi to i to!'.

Gdje je sloboda u tome, ako se svjesno ranjavamo i mučimo i umjesto da odustanemo i bavimo se nečim što nas jednako toliko ranjava ali i ispunjava, svi se na zapovijed redamo pred streljački vod umjesto da se sa litice bacimo i završimo jednako ali bar iskusimo tih desetak sekundi slobodnog pada, osjećaj letenja o kojem ptice vječno na granama pjevaju veselo, slaveći slobodu, dok se ptica rugalica ruga nama što istu slobodu ne posjedujemo.

Ostavit ću sa strane tehničke stvari, tipa stil pisanja jer mnogo se stvari izmjenilo otkada sam zadnji put postavio poglavlje na stranicu, i samo nadodati da staru priču nisam odbacio; ona leži u kutiji sa alatom dok mi ne bude potrebna za gradnju priče. Odbacio sam laži, kojima sam svjesno maskirao priču koja mi se na koncu činila kao i da nije moja. Poglavlja sam prestao uređivati, jedino tu i tamo napravim prekid i prebacim se na slijedeću stranicu, kako bih označio jednu manj cjelinu. U tom će redu priča i biti postavljena na stranicu, za čitanje.