Oh, wow, baš me je strah.

Što čini horor priču strašnom? Čudovišta? Mnogo krvi i iznutrica? Igra Prijestolja svoje fanove često ostavlja prestravljenima, ali rijetko je kad to zbog loše hidratizirane kože Bijelog Hodača (koji su čudovišta neke vrste) ili kada se sve vrti oko Psa koji voli prolijevati utrobe ljudima.

Ne, to nije strašno. Strašno je to što je najveći negativac ubijen. Strašno je to što jedan od glavnih likova u priči ima jednake šanse da bude rasporen kao i svaki drugi lik (sada to sve ovisi o tome što je pisac zamislio, ali znate na što ciljam). I tenzija pred kulminaciju je važna, ali ne tipa Harry Potter, gdje naš lončar uspjeva umaći opasnosti kroz sedam filmova i onda bi se trebali brinuti za njegovu sigurnost u osmom, ma nemoj molim te...

Ali tu se radi o televizijskoj seriji, zar ne? Nepredvidljivi događaji, ali i u serijalu knjiga je isto tako. Kako se onda linijama teksta generira strah i napetost? Čitao sam Metro, ali nikada me nije bilo strah da će se nešto dogoditi glavnom liku, ni da će nešto najednom iskočiti pred njega (jer to ne bi imalo baš nikakav utjecaj na čitatelja zbog manjka grafike).

Važno je da likovi nisu uplašene lutke kojima je uloga samo da se nalaze nadohvat čudovišta zbog tenzije. Važno je da su oni srce priče, da njihovi strahovi budu i naši strahovi. U priči koja je pričana iz prvog lica, to se može činiti banalno, jer znamo da glavni lik neće nastradati (G.R.R.M. trlja ruke), ali to ne znači da njih nije strah.

Jedna od mojih najdražih knjiga pisanih iz prvog lica je Igre Gladi. Kakva napetost! Ulazimo u glavu djevojčice koja je uvučena u krvoločnu borbu za preživljavanje. To je važno: 'ulazimo u glavu'. Napetost se generira mislima likova; "Što ako ovo, ili ono? Ako ne bude tako ja ću se ovo ili ono." I onda se to stvarno dogodi ili se dogodi nešto još gore. Ili se nešto ne dogodi uopće pa na kraju bude najgore moguće izdanje lošega.

Ako se ruka trese od straha, to treba čitatelj znati, jer ta ruka mora povući konce (Ned Stark u Igri Prijestolja je kraljeva ruka a u Igri Gladi, omiljeno oruđe junakinje je luk i strijela). Ako lik ne želi da mu se ruka trese od straha, što pokušava učiniti? Je li to samo misao, ili ju stvarno želi odrezati da mu se ne trese? Je li ju želi odrezati jer je inficirana? To treba pokazati, ne reći. Kako?

Upravo to sam pokušao u prva dva poglavlja Veleza, i sviđa mi se kako je ispalo. Nije grandiozno ali ali vježbam, i baš bi zato htjeo kakvu kritiku.

Ne idu mi naslovi

Da, smijte se wannabe piscu koji ne može smisliti naslov. Mogao bih pisati do u jutro o (ne)važnosti naslova jer, priznajmo si, Harry Potter i Prilog Zamjenica Imenica je mogao smisliti prosječni dvanaesto-godišnji dječak koji, ako je kao i njegovi vršnjaci, voli zmajeve, čarobnjake, zlikovce i barbike (ne osuđujte, ja sam morao make-do dok nisam dobio pravog Action Mana).

Do kraja posta mi nešto i padne na pamet za naslov.

Post je ovdje, pa i update o priči. Update, jer nije novo poglavlje (iako imam dvadesetak stranica skica za slijedeća dva) već samo prepravljena prva dva. Koristio sam tehniku, koja mi se zasada sviđa, a to je pisanje iz određenog gledišta sa ograničenim pogledom na svijet. To... nema posebni naziv, ali što je dobro je omogućuje mi da povremeno gledam sa stajališta likova, na okolinu, i njihovi postupci su opravdani i nepredvidljivi, s obzirom na njihovu unutarnju motivaciju.

Prvo poglavlje nije ono staro, već samo novo ubacio da počne zanimljivije, a također zato jer je to jedno od škakljivijih točki gledišta. Htio samo uvesti čitatelja u priču i ostaviti ga sitim sa onim što je napisano, ali opet željnim još toga. U drugom se već prelazi na novu tehniku koju sam oblikovao po uzoru na Georgea Martina i Glukhovskog. Izvrsna unutarnja preispitvanja od autora Metroa i izvrsna ograničena svoprisutnost od autora Igre Prijestolja. I naravno tu je Susan Collins i njezina Katniss koja je hrabra ali i tvrdoglava, pa ni ja neću igrati na hrabrost i heroizam.

Eksperimentiram, eksperimentalna je faza ali reakcija mi se već sviđa - nema otrovnih plinova.

Sada kada sam spomenuo ove naslove, naslov posta može i ostati. Štoviše, jer naslov ne određuje priču, kao što ni ime ne određuje čovjeka. naslov bi trebao biti prvo što podne na pamet autoru kada se zamisli nad gotovim djelom. Iznimka ima, jer inače bi se fantastična 'Pjesma o ledu i vatri' zvala 'Kurve, janjetina i Varys'.

Ne odustajem. Ako i utihnem, to je zatišje pred oluju.