... osim kada profesor promijeni ispit u cijelosti.
Blog i stranicu sam ostavio zapuštenima zbog drugih razloga. Čak i kada imam slobodnog vremena, zaokupljen sam kakvim umjetnim mislima samo da imam osjećaj da radim na obvezama koje me očekuju. I više nego je potrebno sam zaokupljen, sa tom sporednom stvari u čitavom svijetu i životu, faksom, tako da kada je faks totalno sporedna tema u razgovoru, ja ću uvijek naći načina za digresiju od glavne teme i početi pričati o faksu.
Opet sam to učinio, zar ne?
Mogao bih sada opet pričati o zavjerama kako je edukacija samo plan da se nas zaokupi drugim stvarima kako ne bi imali vremena za ono što nas u biti zanima i intrigira. Mogao bih i pozivati na pobunu ali najbolja je pobuna uspjeti u onome što vas najviše ispunjava unatoč svemu. Prevariti društvo, otkrivajući svoj neviđeni talent, koji se razvijao iza njihovih leđa, i učiniti ih sve ljubomornima, sa svim njihovim diplomama i visokim mišljenjem o sebi. Osobna pobuna i osobno zadovoljstvo.
Stoga ja unatoč zgodama i nezgodama šegrta Naiskapića ustrajem u pisanju, iako bih volio da je to češće i slučaj. Svejedno, treba biti umjeren u svemu, i ne pisati stalno, da bunar ne presuši, već ostaviti dovoljno da se zaokupim mislima dok nova kiša ideja ne naleti i obori me sa nogu i ostavi iznemoglog nad stranicama i stranicama misli i priča pretočenih u riječi, rečenice, odlomke...
Naučen sam na promjene gledati kao na nešto loše, ali izgleda da sa vremena na vrijeme nije loše razbiti blagu i mirnu monotoniju, padom ispita (evo ga opet!). U biti, u zadnje vrijeme sam i nedosljedan (što se naravno ne vidi) i nakon dobro odrađenog posla, dopustim si dane i dane prokrastinacije, do termina ispita koji neočekivano padnem. I za to dragocjeno vrijeme sam mogao pisati, a nisam, već sam spavao, sa jednim okom otvorenim, očekujući iza svakog ugla da mi obveze ulete u facu i počnu pljuvati: 'Nemožeš to! Radi što se očekuje od tebe! Završi to i to!'.
Gdje je sloboda u tome, ako se svjesno ranjavamo i mučimo i umjesto da odustanemo i bavimo se nečim što nas jednako toliko ranjava ali i ispunjava, svi se na zapovijed redamo pred streljački vod umjesto da se sa litice bacimo i završimo jednako ali bar iskusimo tih desetak sekundi slobodnog pada, osjećaj letenja o kojem ptice vječno na granama pjevaju veselo, slaveći slobodu, dok se ptica rugalica ruga nama što istu slobodu ne posjedujemo.
Ostavit ću sa strane tehničke stvari, tipa stil pisanja jer mnogo se stvari izmjenilo otkada sam zadnji put postavio poglavlje na stranicu, i samo nadodati da staru priču nisam odbacio; ona leži u kutiji sa alatom dok mi ne bude potrebna za gradnju priče. Odbacio sam laži, kojima sam svjesno maskirao priču koja mi se na koncu činila kao i da nije moja. Poglavlja sam prestao uređivati, jedino tu i tamo napravim prekid i prebacim se na slijedeću stranicu, kako bih označio jednu manj cjelinu. U tom će redu priča i biti postavljena na stranicu, za čitanje.
Nema komentara:
Objavi komentar