Oh, wow, baš me je strah.

Što čini horor priču strašnom? Čudovišta? Mnogo krvi i iznutrica? Igra Prijestolja svoje fanove često ostavlja prestravljenima, ali rijetko je kad to zbog loše hidratizirane kože Bijelog Hodača (koji su čudovišta neke vrste) ili kada se sve vrti oko Psa koji voli prolijevati utrobe ljudima.

Ne, to nije strašno. Strašno je to što je najveći negativac ubijen. Strašno je to što jedan od glavnih likova u priči ima jednake šanse da bude rasporen kao i svaki drugi lik (sada to sve ovisi o tome što je pisac zamislio, ali znate na što ciljam). I tenzija pred kulminaciju je važna, ali ne tipa Harry Potter, gdje naš lončar uspjeva umaći opasnosti kroz sedam filmova i onda bi se trebali brinuti za njegovu sigurnost u osmom, ma nemoj molim te...

Ali tu se radi o televizijskoj seriji, zar ne? Nepredvidljivi događaji, ali i u serijalu knjiga je isto tako. Kako se onda linijama teksta generira strah i napetost? Čitao sam Metro, ali nikada me nije bilo strah da će se nešto dogoditi glavnom liku, ni da će nešto najednom iskočiti pred njega (jer to ne bi imalo baš nikakav utjecaj na čitatelja zbog manjka grafike).

Važno je da likovi nisu uplašene lutke kojima je uloga samo da se nalaze nadohvat čudovišta zbog tenzije. Važno je da su oni srce priče, da njihovi strahovi budu i naši strahovi. U priči koja je pričana iz prvog lica, to se može činiti banalno, jer znamo da glavni lik neće nastradati (G.R.R.M. trlja ruke), ali to ne znači da njih nije strah.

Jedna od mojih najdražih knjiga pisanih iz prvog lica je Igre Gladi. Kakva napetost! Ulazimo u glavu djevojčice koja je uvučena u krvoločnu borbu za preživljavanje. To je važno: 'ulazimo u glavu'. Napetost se generira mislima likova; "Što ako ovo, ili ono? Ako ne bude tako ja ću se ovo ili ono." I onda se to stvarno dogodi ili se dogodi nešto još gore. Ili se nešto ne dogodi uopće pa na kraju bude najgore moguće izdanje lošega.

Ako se ruka trese od straha, to treba čitatelj znati, jer ta ruka mora povući konce (Ned Stark u Igri Prijestolja je kraljeva ruka a u Igri Gladi, omiljeno oruđe junakinje je luk i strijela). Ako lik ne želi da mu se ruka trese od straha, što pokušava učiniti? Je li to samo misao, ili ju stvarno želi odrezati da mu se ne trese? Je li ju želi odrezati jer je inficirana? To treba pokazati, ne reći. Kako?

Upravo to sam pokušao u prva dva poglavlja Veleza, i sviđa mi se kako je ispalo. Nije grandiozno ali ali vježbam, i baš bi zato htjeo kakvu kritiku.