'It's not a lake...

...it's an ocean.' je zadnje što kaže Alan Wake u istoimenoj video igrici. I kvragu, u pravu je.

Gledajući kontekst igrice, radi se u izjavi, o nekom važnom spoznanju, naime, Alan ostane zarobljen u kolibi na otočiću na nekom jezeru koji je obavijen nekom mračnom silom. Ostao je zarobljen jer je zamjenio mjesto sa svojom ženom, koja je do tada bila zarobljena u toj kolibi, na otočiću. On je to tako napisao; mračna sila (u igri, dark pressence) privlači pisce pričama o ukletom jezeru, nestancima i misterijima, a onda ih i sama uhvati u zamku i igra se njihovim umom. On je napisao da tako treba biti, i mračna sila je to tako prihvatila.

Odlutao sam, ali trpite (tko vi?) sa mnom.

Ta spoznaja je oslobađajuća za Alana. U očima mu se vidjela strašna fasciniranost. Najvjerojatnije zato jer je on pisac, a mračna sila prati njegove rukopise, dok god je dobro i zlo u ravnoteži. U kratko, sigurno shvaća da kao pisac ima pregršt mogućnosti kako manipulirati mračnom silom.

Vidite sada kako je ova misao zašla u moj blog, budući da ja pišem? Igru sam pak davno igrao. Ne vučem ideja iz nje, iako ima genijalnu mješavinu interaktivnog filma i naracije, trilera i horora, misterija. Kakogod, jezero i ocean... Postoji velika mogućnost da sam u krivu što se tiče moje pretpostavke, jer nastavak nisam igrao (vjerojatno i neću, za mene je prvi Alan Wake i jedini, ne osjećam da treba nastavak) ali, kao i sve ostalo čime sam fasciniran, držim tu misao podalje od površine.

O tome se radi, zar ne? Držati nešto ispod površine? O tome se radi, zapravo u ovom mom postu. Nisam ni išao tim putem, ali sam stigao. Sve što je trebalo napraviti je - pisati? Tri ulomka i stigao sam. Pretraživao sam po površini oceana, a zaronio sam u ocean mogućnosti. Rekao bih da sam razmišljao van kutije, ali bilo bi razočaravajuće tu jednostavnu frazu upotrijebiti. Dotakao sam se biti, i rafinirao je pišući o njoj.

Najgora stvar što sada mogu učiniti je izroniti na površinu. Najgora za mene, da budem iskren, jer za druge, sve ono što držim ispod površine se ne bi svidjelo mnogima oko mene. Tim bolje. Ne bih postao kancerogen, ali mnogo ljudi do kojih mi je stalo bi mi okrenulo leđa. I to ne zato jer bih ispao umišljen, pretenciozan već potpuno suprotno. Stalno pokušavam održati koliko-toliko neki kontakt sa drugima, samo kako ne bih postao kompletni društveni... nešto, nesposobnjaković.

Nemam pojma. Ja se sebi takav ne sviđam, pa mislim da ne bi ni drugi baš bili oduševljeni mojom naravi. Opet, koliko se mogu razlikovati od drugih. U tom slučaju, oni koji bi me razumjeli, ne bi se ponašali kao i ja, a oni koji ne, ponašali bi se onako kao i ja. Jednima bih bio neprestano na ciljniku a drugi me izbjegavali. U najgorem slučaju, svi bi me izbjegavali.

A i faks je bio pogrješka. To je pravi ocean. Kad smo već kod toga, trebao sam na pomorski da se uokruži ta cjelina (ocean i pomorski fakultet), ali ionako samo pretenciozne pizde drže do perfekcije (gdje je nestalo vrijeme kada si mogao reći štogod ti je bilo na umu, bez straha da ćeš nekog uvrijediti - kao da je važno - vjerojatno kada smo krenuli svi u vrtiće, pa se to nastavilo do dana današnjeg).

I onda netko kaže da previše psujem. To je jedan aspekt mog pravog lica koji (ne)rado pokazujem. U zadnje vrijeme jebeno je dobro psovati, pa mislim da je dobro za mene? Vjerojatno kada bih imao djevojku i kojoj bi smetalo, ne bih psovao, ali i tada, koliku bi to vrijednost imalo na kraju, ako bi jednom moje ponašanje dovelo našu vezu u pitanje?

Sada sam se već počeo gaditi sam sebi. Preduboko sam zašao u vode svog bića. Voda je dobra, vratimo se na vodu i oceane.

Pri tome voda nije metafora za znanje. Riba bi bila znanje, koje je malo. Izrabljivača na luksuznim brodovima malo, utopljenika previše, kojima su još i sidra privezana za noge.

A na dnu nije najgore, ne počneš se utapati kada dotakneš dno. Tada počinje borba sa vremenom, raznim alatima prethodnih utopljenika nastojiš skinuti lanac koji ti je zavezan oko noge, urezan u nogu i onda pribijen kroz pluća. I ako imaš sreće, iskustva, skinuti ćeš taj lanac i isplivati na površinu, kada će ti oni sa luksuznih brodova bacati nove utege i terete, dok od tebe ne ostane ništa.

I svi se odlučuju za taj ocean, jer jednom dnevno na obzoru vide prelijepi zalazak sunca. Nedodirljiv, i nestvaran, ali bajan. Kapetani raznih brodova im obećavaju prijevoz, a naivni ljudi stupaju u vodu.

Da ne ispadne kako je ovo bila samo boksačka vreća za moje frustracije pred kraj akademske godine, moram updejtati svoj blog novom informacijom o 'knjizi'.

Šta reći?

Nedavno sam čitao jedan fantastičan tekst o promjenama, koji me natjerao da se zamislim. A kada neki pisac takvo što postigne svojim tekstom, onda može biti siguran da je to ono pravo, jednostavno rečeno. Pogodio je bit.

Kada sam se zamislio, i razmišljao o promjenama, shvatio sam da jednom kada nastupe, ne bi se trebalo vraćati na staro. To ne znači da staro ruho treba odbaciti, ono je još uvijek vrijedno. Umjetnik kao kakav krojač će iskoristiti ono staro, ili spremiti za slijedeću sezonu.

Da ne duljim previše, da mi misao već po sto i prvi put ne sklizne sa uma dok pišem ovaj post, složiti ću se sa sobom da većinu svojih radova ostavljam sa strane i fokusiram se na nešto novo, nešto drugačije. O tome neće biti puno riječi. To je ono ispod površine oceana, a ja tek sam zakoračio u plićak (a plivao nisam dugo). Ovo što sam do sada pisao (a ni ovo na čemu sada radim nije bogzna što), svemu tome nedostaje bit.