I have no memory of this place

Možda to tako treba biti; u početku mladić u zanosu dohvaća pero (ili u mom slučaju tipkovnicu), našara nekoliko rečenica i padne u tešku depresiju. Shvati da jednostavno nema dovoljno iskustva (nazovimo, razrađenu tehniku, pojam o stilu i pravopisu) i baca se na samosažalijevanje i pravdanje svog nerada na blogu. Krivi svijet i iluminate. Radove na vodovodu na Brajdi dvije autobusne stanice daleko što buče.

Glupan.

Rastresenost. Obamrlost svijesti. Zidovi realnosti postaju nejasni i lik pada u duboku jamu iz koje postoji izlaz no on ga ne vidi, ili ne želi ili misli da je ispod njega ljestvama se izbaviti iz jame. On čeka lift, anđele da ga podignu uz zvuk truba.

Glupan.

I još uvijek bi pisao a ne zna o čemu, kamoli kako jer kao i 90% čovječanstva smatrao je da je pisanje pičkin dim, podnevni wank, i da se može uhvatiti u koštac s praznim papirom bez nekakve ideje o teoriji književnosti, osnovama stila.

Glupan.

Baš zbog toga ja ne poznajem ovo mjesto, ovaj blog. Znam točno što želim napisati. Kad dođem do toga što želim napisati, znam i kako, i, najvažnije, to na kraju liči na nešto. Ma što liči na nešto? Svaka je riječ i misao bolja od prethodne.

Ali postoje važnije stvari od pisanja. Svađati se s nekim, mrziti nekoga, kao i družiti se s osobama koje su mi bliske. Bez njih bih bio pao u komu kao prije godinu dana. Zatvoren pisao lošu prozu i poeziju. Utapao se u vlastitoj zlovolji.

Fuck that.

Samo sam htio reći, all is well.